Dana, 16. lipnja 2023. preminuo je jedan od najboljih hrvatskih alpinista i gorskih spašavatelja Vladimir Paušić.

Tekst iz monografije "50 godina PD Kamenjak 1961-2011":

VLADIMIR PAUŠIĆ

Snimio Darko Dular 1996. na Grenlandu.

Vladimir Paušić planinari od djetinjstva kao član školskih društava "Tuhobić" (OŠ Bobijevo, Veljko Brešan) i "Obruč" (OŠ Krnjevo, Simeon Vučinić). Na poticaj Stanka Gilića započinje s penjanjem. Član Stanice vodiča u "Kamenjaku" postaje 1976., a 1978. i član GSS-a. Prvi penjački partner bio mu je Marijan Počkar, zatim Damir Jasprica - Đasper, Damir Košta, Mladen Briški, Eris Marotti (započinju sportsko penjanje u Rijeci), Predrag Juraš (započinju penjanje zaleđenih slapova)...

Vladimir Paušić jedan je od pročelnika Alpinističkog odsjeka "Kamenjaka" (uz Kazimira Sambolca, Pjera Katalinića, Mladena Briškog, Damira Jaspricu, Milana Dolovskog, Željka Starčevića
i Valtera Zubovića). Suorganizator je Otvorenog prvenstva Jugoslavije u sportskom penjanju - Vela Draga 1987, Prvenstvo Jugoslavije u slobodnom penjanju u Golubinjaku (Lokve) 1989.

Bio je član hrvatske reprezentacije u sportskom penjanju. 

Na zagrebačkom Fakultetu za fizičku kulturu stekao je zvanje višeg trenera alpinizma.

Od penjačkih uspjeha Vlado izdvaja:

1974. solo uspon Dragmanovim smjerom na Kleku
1979. prvenstveni uspon u lijevom slapu Zelenog vira, Smjer demona goranskih šuma
1979.-1987. prvenstveni smjerovi na Risnjaku i prva ponavljanja svih smjerova slobodno
1986. ekspedicija Tian Shan, prvenstveni smjer s
Andrejem Grmovšekom
1987. ekspedicija Pamir, solo prvenstveni uspon
1996. ekspedicija Grenland, s Borisom Čujićem i Darkom Dularom.

Početkom Domovinskog rata Mladen Briški i Vlado Paušić zapovijedaju dobrovoljnom postrojbom od 15 članova riječke stanice HGSS-a prilikom akcije spašavanja zbjega lovinačkog kraja
preko Velebita.

Vlado je tri ratne godine član "Ajkula", specijalne jedinice policije Primorsko-goranske županije, na
velebitskim prostranstvima od Visočice do Tulovih greda.

U riječkoj stanici HGSS-a dopročelnik je '90-'92., pročelnik '92-94., dopročelnik '94-96., pročelnik
od 2010. godine.

Boris Kurilić, predsjednik PD Kamenjak

U monografiji "50 godina PD Kamenjak 1961- 2011" objavljen je njegov tekst iz Planinarskog lista 4/89:

STIJENE NAD KARA-SU

"Prije desetak godina, možda i više, odlučio sam ozbiljnije penjati. Da se taj "crvić" usadi dublje u mene pomogao je i "Starina" (urednik PL - Stanislav Gilić). Često smo išli na penjaču.

U kasnim večernjim satima ili na satovima zemljopisa listao sam atlas i pogledom lutao gorskim lancima širom svijeta. Maštao sam o usponima u dalekoj Aziji, Africi i Andama.

Prošlog ljeta pohodio sam Pamir, tamo u Centralnoj Aziji, kao član Jugoslavenske alpinističke ekspedicije "Alaj-Pamir '88". Interesantno gorje. Alpinisti ga posjećuju tek od osamdesetih godina. Imali smo čast da kao prvi stranci posjetimo to gorje. Bilo nas je petnaestoro. Iz svih krajeva "Juge".

Krenusmo na razne strane. Ovi na Batigina, oni na Ak-su. Zdenek (kako smo zvali Zdenka Anića) nije bio od volje. "Znaš", kaže on meni, "da zamemo, onak, lagane ruksake pa bacimo malu šetnju, izvidnicu".

"Ča će ti izvidnica, treba penjat".

Uvidio je da imam ozbiljnu namjeru i kad sam ga pomalo udobrovoljio, odlučio se spremiti za uspon.

Veća grupa, među kojima i mi, krenusmo u dolinu Kara-Su (Crna rijeka). Da bismo tamo došli morali smo proći preko Ak-Su (Bijele rijeke), spustiti se nizvodno pa preko mosta uz dolinu.

Na samom početku izdvojih se iz grupe. Krenuh niz rječicu i prvim mostićem prelazim na drugu stranu. Krenuh uzbrdo kroz Arčinu šumicu. Vjerujem da je to preče. Izlazim na čistinu, još malo uspona travnatim livadama i na sedlu sam. Super pogled.
Sve je tu: Batigin, Ak-Su, Blok, Kara-Su. Krećem naprijed. Ima nekoliko staza. Utabale su ih ovce. Biram jednu i spuštam se kroz šumarak.

Čujem smijeh i vrisak djece. Tjeraju bika preko ushuktale rijeke. Voda se razbija na snažnim grudima životinje. Riče. Duboko udahnem, osjećam život.

Krećem dalje uz zelenu dolinu. Vrijeme se mijenja, oblači se. Kao i svakog dana, u isto vrijeme. Žurim uzbrdo jer želim pronaći zaklon. Prolazim pokraj dva stana. Domaćini izlaze i pozdravljaju uz obavezno: "Kuda?" Rukom pokazujem smjer kretanja i nastavljam, uokolo konji, krave, ovce i psi čuvari. Ogromni, kao telad.

Nakon jednog sata počinje kišica. Hladnije je i teren je sve strmiji. Srećom, nailazim na napušteni stan gdje nalazim zaklon. Kiša kao da premišlja, pada pa stane. U jednoj takvoj pauzi odlučih istražiti teren. Gore malo više vidim pećine. Nailazim na izvrsno mjesto za bivak - pod golemom kamenom i ovce su nalazile zaklon od vjetra i kiše. Vraćam se po ruksak, usput nakupim granja i smještam se pod stijenu.

Nakon sat vremena dolazi Zdenek. Upravo pred prvu pravu kišu. Nakon njega evo i ostalih osam, već dobro pokislih. Sušimo se i grijemo uz vatru, udobno namještamo, ćaskamo o sutrašnjem
danu. Tko se prvi probudi daje uzbunu, jer valja nam rano krenuti. Što prije gore i dolje sigurniji smo od uobičajene nevere. Planirali smo uspon na vrh visine 4217 m.

Noć bez sna. Da li zbog uzbuđenja pred uspon ili zbog promjene vremena, ne znam, ali većina nas nije spavala. Iako budni, nikom se nije dalo dignuti iz toplih vreća i napustiti zaštitu nadvisne stijene. Malo više života pokazivali smo Gašo i ja.

Drmam Zdenka. Spremamo se, jedemo i krećemo brzo niza strminu. Još je mrak. Brzo napredujemo uz nabujalu rijeku. Tražimo prijelaz. Polako, Zdenek zaostaje iza mene.

Jedan snježni jezik prelazi preko vode. Previše je tanak za siguran prijelaz. Vjerujem da ću negdje uzvodnije lakše proći vodu. Za to nam je trebalo pun sat hoda više, a razlika među nama se povećavala. Sad, kad pređoh potok, brže zagrabih uzbrdo prema stijeni. Odlučio sam otići pod drugo brdo, vršinu 4541 m. Stijena mi je izgledala ljepša, a uz to još i neprepenjana. Napredujem u cik-caku zbog strmine. Prolazim preko potočića, sipara i dolazim pod greben. Dug i težak pristup. Usput gledam iza sebe, tražim Zdenka i kompaniju. Još su nisko, Zdenko je krenuo za mnom, ostali lijevo, u istočni smjer vršine 4217 m.

Dolazim pod stijenu. Toplo je. Razvezujem ruksak i spremam se za uspon. Nedostaje mi samo partner. Na suprotnoj strani promatram Vojvođane i Crnogorce. Sporo napreduju. Mnogo ih je. Zdenka nema pa nema. Sunčam se, promatram okolne stijene, vrhove. Fantastičan kraj, prelijep, s bezbroj mogućnosti za uspone. Puklo je! Krećem bez njega. Ta čekam ga već tri sata!

Ako se želim popeti, moram požuriti, jer vrijeme se već mijenja. Teške cipele stavljam u naprtnjaču, a obuvam penjačice. Proba na jednom detalju. Drže odlično, što me ohrabrilo.

Još jednom zovem Zdenka. Ni traga ni glasa. Spakujem i ostalu opremu. Krećem i već na početku nailazim na teškoće. Nadvisni kamen kojeg onako svjež lako prelazim. Nastavljam položenijim
pločama. Odmaram se na polici, svlačim se i ostajem samo u hulahopkama i kratkoj majici - vruće je. Penjem brzo, prolazim dva nadvisa s dobrim hvatištima koja vode ponovo na položene ploče. Čujem naše kroz grmljavinu kamene lavine. Nisu u opasnosti. Prošla je daleko od njih. Odjednom ulazim u oblak. Sniježi i postaje hladno. Penjačice se počinju sklizati, hvatišta su puna snijega. To je već druga pjesma. Nakon četiristo metara stijene stigoh na vršni greben. S jedne i druge strane solidna
strmina koju zaklanjaju oblaci i gust snijeg. Još malo i na vrhu sam. Počinje grmjeti i postaje neugodno.

Strah me je. Na nepoznatom, u oblaku, grmi, pada snijeg. Silaz ne znam. Na trenutak se oblaci dignu. Zapamtih sliku stijene i počnem otpenjavati. Noge mi kliznu. Zadržah se jednom rukom... Konačno nailazim na strmi snijeg. Oblačim odlične Vidmarove navlačne hlače, u ruku "bajlu" otklizavam nizbrdo. Ubrzo sam na lakom, već poznatom terenu.

Stižem Zdeneka. "Znaš kaj? Ni mi se nekaj dalo danas penjati, a ti si žuril!" Krenusmo nizbrdo prema logoru. Kišilo je i ...

Tako se moje maštarije ostvaruju. Penjao sam u Keniji, Andama, lani na Tjen-Šanu, sada u Pamiru. Imam lijepih i ružnih uspomena. S Pamira još i ljepših, o kojima drugom nekom zgodom...

Vladimir Paušić